Miljenko Smokvina
samostalni istraživač riječke kulturne i gospodarske baštine
Rijeka, lipanj, 2020.
CRTICE IZ POVIJESTI RUŽIĆEVE ULICE U RIJECI
Dvije su riječke ulice obilježile gospodarsku povijest grada Rijeke.
Jedna je u zapadnom, riječkom, dijelu grada, danas Ulica Milutina Barača, nekoć Industrijska ulica u kojoj su donedavno djelovale brojne riječke industrije – Tvornica kemijskih proizvoda, Brodogradilište (Howald, Danubius i Cantieri Quarnaro te 3. maj), Ljuštionica riže i tvornica škrobi, Rafinerija nafte, Tvornica torpeda, Plinara, Željeznička remiza, Uljara, Tvornica drvene ambalaže Ossoinack, Hotel za emigrante te poslije Tvornica metalne ambalaže (Metalografički kombinat).
Osim Brodogradilišta 3. maj, koje je do danas zadržalo dio svoje osnovne djelatnosti, ostale su se industrije sačuvale samo u našem sjećanju, u arhivskim dokumentima ili su postale relikti industrijska baštine.
Druga ulica, o kojoj će ovdje biti riječi, nalazi se na sušačkoj strani, bolje rečeno u središtu grada, uz lijevu obalu donjeg toka Rječine. Ta je ulica nosila naziv Tvornička ulica (od oko 1900. do oko 1930.) i dijelila sudbinu industrija našega tranzicijskog vremena. Tijekom povijesti tu su djelovale Tvornica papira, Kožara Bakarčić i Simonić, Komunalna klaonica i ledana, Tvornica sapuna Heindlhofer te niz manjih gospodarskih i drugih subjekata.
Rječina je bila mjesto rođenja ovoga grada, bez Rječine i izvorišta Zvir ne bi bilo Rijeke (niti Sušaka). Rječina je i mjesto pokretanja prvih riječkih/sušačkih „industrija“, gradnje prvih mlinova za preradu žitarica (ili kao pilane za rezanje drva ili stupa za obradu tkanina) koji se tu pojavljuju već sredinom 15. stoljeća. Kraška rječica Rječina, dužine oko 17,3 km (procjene variraju, ovisno o dužini njezinih pritoka), sa svojim zadnjim pritokom, izvorom Zvirom, gotovo nikada ne presušuje pa je bila pogodna za gradnju brojnih mlinova. Tijekom povijesti na cijelom toku Rječine, do njezina ušća, bilo je više od 70 mlinova u kojima se mljelo žitarice (pšenica i kukuruz), pililo drvo, obrađivale vunene tkanine, ljuštilo ječam i pšenicu te usitnjavalo duhan.
Slika 1; Na panoramskoj karti Ivana Klobučarića iz 1579. godine u donjem toku Rječine ucrtani su mlinovi.
Slika 2; Crtež (rekonstrukcija) mlinova na Rječini iz Srednjeg vijeka.
Glavnina mlinova nalazila se u gornjem toku Rječine. U donjem toku Rječine, u naplavljenoj zaravni ispod Trsatskog brijega, bilo je tek nekoliko mlinova. Do njih su vodile manje staze, za pješake i za tovarnu stoku; jedan je put do mlinova bio s lijeve strane Rječine, drugi na desnoj obali. Oba ta manja puta poslije su se proširila i uredila, pretvorila u kolne ceste uz koje su se, opet zaslugom Rječine, razvijale brojne manufakture i prave moderne industrije. Oba su ta puta u najranije doba bila bezimena, poslije su dobila imena po gospodarskim djelatnostima koje su se na njima odvijale – na desnoj obali Rječine bila je Strada dei molini (Mlinarska cesta), a put na lijevoj obali nosio je naziv Strada della Cartiera, (Harterska/Papirničarska cesta).
Slika 4; Dio tlocrta Rijeke/Sušaka uz Rječinu iz 1830. godine, s ucrtanim cestama za Tvornicu papira i za Karlovac.
Slika 3; Prvi objekti „mlinova“ za proizvodnju papira Ljudevita Andrije Adamića is oko 1830. godine, smješteni na Rječini, ispod Trsatskog brijega.
Riječka industrijalizacija počinje na tome malom putu lijeve obale Rječine ispod Trsatskog brijega 1821., kada riječki patricij Ljudevit Andrija Adamić kupuje mlin Lučicu. Mlin je bio smješten na Rječini, nasuprot izvora Zvir, a Adamić na njegovu mjestu gradi prvu našu “tvornicu/manufakturu“ papira.
Tada (i danas) u tehnologiji proizvodnje papira bila je potrebna veća količina vode i pogonska energija za strojeve za mljevenje sirovine. U Rijeci su se kao sirovina koristili otpatci lana i kudelje, snaga Rječine koristila se kao pogonski izvor, a njezina je voda bila dio tehnološkog procesa. Tek krajem XIX. stoljeća celuloza postaje osnovna sirovina za proizvodnju papira.
U prvo doba ta se manufaktura nazivala Papier Mühle. Već na tlocrtu Rijeke i Sušaka iz 1830. ucrtana je cesta koja od glavnoga gradskog mosta na Rječini vodi do mlina/manufakture papira i upisano ime Weg zur Papier Mühle (staza/put do mlina za papir). Ta se cestica nalazi na križanju putova – jedan put vodi prema Tvornici papira, zvanoj Hartera, drugi je odvojak velika i važna Louisen Strasse (Lujzinska cesta), tada vrlo moderna cesta koja se gradila od 1803. do 1811., a povezuje Rijeku s Karlovcem i Zagrebom te s Budimpeštom.
Na tom račvanju cesta, na početku Lujzinske ceste sagrađena je zgrada mitnice/harmice u kojoj se plaćala carina (carina je iznosila jednu tridesetinu vrijednosti robe, tj. 3,3 posto). Lokacija mosta preko Rječine te raskrižje dviju cesta – prema Tvornici papira i prema unutrašnjosti Hrvatske, postali su ubrzo centar Rijeke i Sušaka.
Tvornica papira imala je dinamičan razvoj. Adamić već 1827. svoj mlin za proizvodnju papira prodaje francusko-engleskim poduzetnicima Charlesu Meynieru i Walteru Craftonu Smithu, koji dotadašnju manufakturnu proizvodnju podižu na industrijsku razinu. Tvornicu moderniziraju te 1835. u tehnologiju proizvodnje uvode parni stroj od 18 KS. To je prvi parni stroj u nas pa možemo reći da je u Rijeci/Sušaku započela hrvatska „industrijska revolucija“.
Slika 5; Litografija tvornice papira iz sredine XIX stoljeća.
Slika 6; Zlatna medalja za kvalitetu papira dobivena na izložbi u Budimpešti 1846 .godine.
Tvornica papira imala je široku lepezu proizvoda. U prvo je vrijeme proizvodila pisaći i tiskovni papir. Za te je, vrlo kvalitetne, proizvode dobivala nagrade širom svijeta. Tvornica je proizvodila i vrlo tanki papir, a posebna joj je specijalnost bio cigaretni papiri koji je izvozila po cijelom svijetu.
Gospodarska tranzicija nakon 1990-ih dovela je tvornicu u velike financijske teškoće pa se 1996. proizvodnja potpuno ugasila, a 2005. proglašen je stečaj. Preostale su zgrade (gotovo su svi proizvodni strojevi demontirani i prodani u otpad) rasprodane, a u nekim zgradama na Marganovom, u vlasništvu Grada Rijeke, neko se vrijeme održavao glazbeni Festival Hartera. U preostalim tvorničkim zgradama odvijaju se brojne proizvodne i druge gospodarske aktivnosti.
Objekti Tvornice papira, kolijevke moderne riječke/sušačke industrije, danas su zanemaren dio riječke industrijske baštine. Neki od tih napuštenih pogona još bi se mogli pretvoriti u atraktivne prostore zanimljive građanima Rijeke, ali i posjetiteljima grada.
Jedan je od takvih pokušaja i gradnja izletničke šetnice uz Rječinu čije je ishodište na Marganovom. Svaki dan njome šeće sve veći broj Riječana i gradskih gostiju.
Slika 8; Fotografija tvornice kože Barkarčić-Simonić oko 1890tih godina.
Rječina je bila pogodna i za razvoj neki drugih industrija, posebno za preradu kože. Budući da je riječka luka bila velik tranzitni punkt za izvoz mesa, manji se dio transportirao kao živa stoka, najviše u zemlje Bliskog istoka, a drugi dio se prevozio kao soljeno meso. Stoka se klala i solila u Rijeci, a nusprodukt te djelatnosti su bile kože koje su Riječani vrlo rano uočili kao novu perspektivnu i unosnu djelatnost. S obje strane Rječine sagrađeno je nekoliko klaonica i kožara. Na lijevoj obali Rječine, na cesti koja vodi prema Tvornici papira, prva kožara sagrađena je 1887. godine. Prvi su joj vlasnici Antun Bakarčić i Ljudevit Ružić, ali Ružićevo mjesto već sljedeće godine preuzima Anton Simonić pa Kožara sve do likvidacije 1925. nosi ime Bakarčić-Simonić. U toj posebno sagrađenoj tvorničkoj zgradi, nakon likvidacije Kožare, smješta se 1929./1930. sušačka Ljuštionica riže čiji je vlasnik Eduard Polak.
Zgrada Kožare, i poslije Ljuštionice riže, bila je solidno građena u opeci. I danas se ističe zanimljivom arhitekturom tako da je u novije doba uspješno preuređena u Trgovački centar Plodine.
Slika 10; Tlocrt područja uz Rječinu s najvažnijim industrijskim pogonima, dio plana grada Rijeke iz 1901. godine.
Slika 7; Pogled na donji tok Rječine i brojne industrije uz nju, chomolitografije s kraja XIX stoljeća.
Rječina je bila hirovita rječica. Preko ljeta je često presušivala, a svako toliko bi najesen ili zimi nabujala, izlila se iz korita, porušila mostove i činila velike štete industrijskim pogonima sagrađenim u njezinoj blizini. Tvornica papira bila je prva na udaru visokog vodostaja pa je nekoliko puta stradala od poplava (10./11. listopada 1852., u listopadu 1872., u studenome 1884. i 8. listopada 1898.). Poslije je korito Rječine regulirano pa poplave nisu više uzrokovale velike štete.
Slika 9; Pogled na tvornicu sapuna Heindlhofer, smještenu ispod Lujzinske ceste, oko 1890-tih.
Ispod Lujzinske ceste, u blizini Kožare, nekoliko se godina proizvodi sapun. Vlasnik tvornice je Josip Heindlhofer, a tvornica tu radi od 1885. do 1890. godine. U to doba na drugoj strani Rječine gradi se druga tvornica sapuna, Levi & Bianchi. Očito je da su Sušak i Rijeka premalo tržište za dvije tvornice sapuna pa je vjerojatno to razlog kratkotrajna života Heindlhoferova poduzetničkog projekta.
Općina grada Sušaka u Ružićevoj ulici (cesti koja vodi prema Tvornici papira), nasuprot Bakarčić-Simonićeve kožare, gradi 1929. klaonicu, prvenstveno za potrebe svoga građanstva, a višak proizvodnje izvozi se u Italiju. Klaonica je bila opremljena najmodernijim uređajima, te je imala i vlastite hladnjake za skladištenje svježeg mesa.
Uz Klaonicu, 1929./1930. gradi se i Ledana. Tada u uporabi još nije bilo hladnjaka/frižidera u kućanstvima pa je za hlađenje lako pokvarljive robe služio led. Sušačka Ledana godišnje je proizvodila do 100.000 komada (štangi) leda, ukupno više od milijun kilograma. Led se dopremao u kućanstva i u ugostiteljske objekte u Sušaku te širom Hrvatskog primorja.
Slika 11; Hotel Sušak bio je smješten na račvanju ulica prema Tvornici papira i cesti prema Karlovcu.
Slika 12; Oglas ugostiteljske ponude Hotela Sušak; ona je bila vrlo raznolika, zanimljiva svim građanima s obje strane Rječine.
Na početku ceste koja vodi prema Tvornici papira uz Rječinu, prvih godina XX. stoljeća sagrađen je Hotel Sušak, tada u strogom centru grada Sušaka. Hotel je smješten u blizini glavnoga riječko-sušačkog mosta, na ishodištu Lujzinske ceste, prema Karlovcu i Zagrebu. Uz noćenje i restoran, hotel je nudio gostima zabavne i kulturne sadržaje. To je bilo mjesto za ples i zabavu, tu su u Sušaku projicirani prvi filmovi, tu su svoja djela izlagali brojni sušački, riječki i drugi hrvatski umjetnici. Hotel je poslije preuređen u Sokolski dom koji je služio i za kinopredstave. Zvao se Jadran ton-kino, a vlasnik mu je bio Jaklin Juraj. Nudio je tonske kinopredstave svaki dan za 600 gledatelja, a nakon Drugoga svjetskog rata postaje kino Jadran.
Slika 13; Dio tlocrta grada Sušaka uz Rječinu iz 1935. godine
Slika 14; Oglas prvog stalnog sušačkog ton kina, „Jadran“ smještenog u zgradi Sokolskog doma iz 1930tih godina.,
Nakon 1990-ih, kada se gase sva manja kina na Sušaku i u Rijeci (pa i kino Jadran i kino Tuhobić u blizini, na Lujzinskoj cesti), prostori prijašnjeg Hotela Sušak i Sokolskog doma ponovno dobivaju sportsku i rekreacijsku namjenu.
U blizini Hotela Sušak, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, nalazi se zgrada i uprava Jadranske plovidbe, tada glavnoga državnog putničkog brodara koji održava 51 putničku i teretnu liniju po cijelom Jadranu, sve do Albanije i Grčke. To je brodarsko društvo osnovano 1922. (transformacijom ranijih putničkih brodara Austro-Ugarske), a 1938. u njegovoj je floti 69 putničkih parobroda na kojima plovi oko 1200 članova posade.
Slika 15; Oglas za kružna putovanja parobrodima „Jadranske plovidbe“ d.d., sa Sušaka, direkcija joj je bila smještena na početku ulice Račkoga.
Prema odluci sušačkih zastupnika od 12. listopada 1899., cesta koja vodi do Tvornice papira mijena svoj dotadašnji naziv – dio od „trga do papirnice“ sada je Tvornička ulica. Može se pretpostaviti da su gradski zastupnici uočili kako su se na toj „cesti prema papirnici“ razvile i druge industrije, da tu više nije samo Tvornica papira, te da je za nju prikladniji naziv Tvornička ulica. Taj naziv ostaje do 1930-ih kada na sušačkim planovima grada (iz 1931. i 1935.) nalazimo novo ime – Ružićeva ulica, ali ne zadugo. Nakon Drugoga svjetskog rata mijenja naziv u Ulica Braće Šupak, da bi nakon 1990-ih ponovno postala Ružićeva ulica.
Slika 16. Tlocrt ulica i dijela Sušaka uz Rječinu, iz 1952. godine, tada je to bio III. rajon grada Rijeke.
Slika 17. Pogled sa Kalvarije na tvornički kompleks Tvornica papira, snimak iz 1970. godine.
Slika 18; Pogled iz aviona prema sjeveru na donji dio Rječine i industrije smještene uz nju snimljeno krajem 1980tih godina.
Slika 19; Dio tlocrta grada Rijeke, uz Rječinu, s nazivima ulica, 1980-tih godina.
Slika 20; Noviji tlocrt grada Rijeke, uz Rječinu, s nazivima ulica, 1990-tih godine.
Slika 21; Ortofotografija dijela grada Rijeke/Sušaka, oko donjeg toka Rječine, snimljena oko 2000 . godine.
U današnje vrijeme, 2020. godine, u Ružićevoj ulici smješteni su brojni gospodarski, trgovački, industrijski, zanatski i drugi subjekti. Njihova dinamična aktivnost budi nadu da se na ovaj prostor uz Rječinu vraćaju slavna povijesna vremena.